29. prosinca 2022. godine na kutinskom smo se groblju zauvijek oprostili od učiteljice Marije Potočki. Marija je živjela i umrla dostojanstveno i tiho, a pogrebu su, osim obitelji, rodbine i prijatelja, prisustvovali učitelji, bivši učenici i njihovi roditelji te ostali ožalošćeni koji su u molitvi ispratili Mariju na vječni počinak.
Istoga dana u predvorju Osnovne škole Popovača održan je oproštaj djelatnika od drage kolegice Marije. Prigodnim se riječima od Marije oprostio ravnatelj škole Dražen Mlakar, a dirljivim govorom, koji prenosimo u cijelosti, oprostili su se i učitelji.
U posljednjih nekoliko dana u mislima nam je riječ sreća. Zašto sreća? Naša ju je Marija često izgovarala u kontekstu – sretno ćemo to napraviti, sretno ćemo to isplanirati, sretno ćemo najesen u prvi razred… I zaista je i sretno i uspješno odgajala i odgojila mnoge generacije blagošću, strpljivošću i nesebičnim davanjem sebe i svoga vremena, govoreći uvijek za svakog učenika da se trudi i da je vrijedan.
S tugom i sjetom prisjećamo se Marijinog savršeno lijepog rukopisa kojim je ispisivala rođendanske čestitke za nas, svoje kolege i dramske tekstove koje je jednoga dana namjeravala objediniti u zbirku. Marija je rado odlazila na školske izlete i zajednička druženja. I tada je bila sretna! Sretna i ozarena pričala je o svojoj obitelji, a posebno sretan osmijeh na njenom licu pojavio se nakon što je spomenula ime svoje unučice.
Pitamo se gdje je nestala sreća, je li nestala kad ju je naša Marija najviše trebala? Nažalost, na to pitanje nemamo odgovor, ali jedno je sigurno – s Marijom i uz Mariju bili smo sretni. U teškim danima njene osobne borbe s teškom bolešću širila je riječi potpore i utjehe svima kojima je bilo potrebno, a kada bismo joj uputili riječi utjehe i nade na putu ozdravljenja, samo bi skromno i tužno odgovorila: ,,Kad bi barem bilo tako kako kažete, daj Bože da tako bude.“
Marija je željela živjeti! Mi, njezine kolegice i kolege, imali smo ju potrebu posjetiti, vidjeti, ohrabriti ju u njezinoj borbi, željeli smo to jako, a i Marija je to željela. Uoči blagdana sv. Nikole izrazila je želju da ona posjeti nas. Željela je još jednom proći put do škole, put do svojih kolega, put do svojih učenika. Toliko je voljela svoj posao, svoj poziv, sve nas. Dva dana prije njenog preranog odlaska, teško zboreći uspjela nam je reći: „Pozdravite mi sve u školi.“
Draga naša Marija, jako ćeš nam nedostajati, nikada te nećemo zaboraviti! Sretno nam putuj nebeskim prostranstvima, piši stihove, čini ono što voliš, a ovdje nisi stigla, odmori se draga Marija i budi nam sretna!
